Poglavlje 0001

DIO 1

Izlazim iz automobila i polako koračam prema vili. Ruke su mi drhtale, a tijelo bilo obliveno znojem.

Još uvijek nisam mogla vjerovati da je gotovo. Da sam se konačno razvela od njega. Dokaz toga trenutno se nalazio u mojoj torbici. Bila sam ovdje kako bih mu donijela završne papire i pokupila Noaha.

Ulazeći u kuću, pratim zvukove prigušenih glasova, ali ukopam se na mjestu kad se približim kuhinji.

Sada sam ih mogla jasno čuti, a ono što sam čula okovalo mi je dušu ledom.

„Još uvijek ne razumijem zašto ne možeš živjeti sa mnom i s mamom?” pita Noah svog oca.

Moje drhtave ruke kreću prema prsima. Srce mi se slama zbog tuge u njegovu glasu. Učinila bih sve za njega, ali ovaj razvod bio je neizbježan.

Naš brak bio je pogreška. Sve u vezi s nama bilo je pogreška. Samo mi je trebalo neko vrijeme da uvidim istinu.

„Znaš zašto, Noah, tvoja majka i ja više nismo zajedno.” Njegov je glas blag dok odgovara.

Doista je čudno. To što tijekom cijelog trajanja našeg braka nikada nije razgovarao sa mnom tako blago. Uvijek je bio hladan. Uvijek ravan i lišen bilo kakvih emocija.

„Ali zašto?”

„Takve se stvari jednostavno dogode”, promrmlja on.

Moja zamisliti njegovo lice kako se mršti. Dok pokušava natjerati Noaha da razumije kako ne bi postavljao više pitanja. Ali Noah je moj sin. Znatiželja i propitkivanje su mu u krvi.

„Zar je ne voliš?”

Zadah mi zastaje na to jednostavno, iskreno pitanje. Napravim korak unatrag i naslonim se na zid. Srca koje ubrzano lupa, s iščekivanjem čekam njegov odgovor.

Znala sam njegov odgovor. Oduvijek sam znala kakav je. Svi, s iznimkom Noaha, vjerojatno znaju taj prokleti odgovor.

Istina je da me ne voli. Nikada nije i nikada neće. To je bilo jasno kao dan. Znajući to, svejedno sam željela čuti njegov odgovor. Hoće li reći našem sinu istinu ili će mu lagati?

Pročisti grlo, očito odugovlačeći. „Noah…”

„Tata, voliš li mamu ili ne?” Noah ponovno pita, a glas mu je odlučan.

Čujem ga kako uzdiše u porazu. „Volim je jer mi je podarila tebe”, napokon kaže.

Bilo je to smirivanje, a ne odgovor.

Zatvaram oči pred naletom boli koja me ispunjava. Nakon sveg ovog vremena. Još uvijek boli. Osjećam kako mi se srce iznova slama. Ne znam zašto se mali dio mene nadao da će njegov odgovor biti drugačiji.

Nikada mi nije rekao te dvije riječi. Ni kad smo se vjenčali, ni kad sam rodila Noaha, niti godinama poslije, pa čak ni kad smo spavali zajedno.

Suzdržavao se tijekom cijelog trajanja našeg braka. Dala sam mu sve od sebe, ali on mi nije dao ništa zauzvrat osim boli i patnje.

Bili smo u braku, ali umjesto dvoje, u našem braku bilo nas je troje. On, ja i ljubav njegova života. Žena koju je odbijao pustiti dugih devet godina.

Suze mi pune oči, ali ih obrišem. Bila sam umorna od plakanja. Umorna od trčanja za muškarcem koji me nije želio.

„Je li ti itko ikada rekao da je nepristojno slušati tuđe razgovore?”

Njegov duboki glas presiječe tišinu prostora. Prekidajući pritom moje misli. Ispravim ramena i uđem u kuhinju.

Stoji ondje, pokraj kuhinjskog pulta. Moj sada bivši muž, Rowan Woods.

Njegove podrugljive sive oči prikuju me za mjesto.

Pogled mi skreće prema sinu. Mom ponosu i radosti. Jedinoj dobroj stvari u mom životu. Njegov dobar izgled definitivno je zasluga njegovog oca. Ima moju smeđu kosu i njegove prodorne sive oči.

„Zdravo”, uputim im blagi osmijeh.

„Bok, mama.” Noah odloži svoj napola pojedeni sendvič i skoči s pulta. Potrči k meni i zagrli me oko struka. „Nedostajala si mi.”

„I ti meni, ljubavi moja.” Poljubim ga u čelo prije nego što se odmakne od mene i vrati svojoj hrani.

Stojim ondje nelagodno. Ovo je nekada bio moj dom, ali sada se u njemu osjećam kao stranac. Kao da ne pripadam.

Iskreno govoreći, nikada i nisam.

Svjesno ili nesvjesno, sagradio je ovu kuću imajući NJU na umu. Ovo je bila NJEZINA kuća iz snova, sve do odabira boja.

To je trebao biti prvi znak da je ne planira pustiti. Da neće uzvratiti moju ljubav prema njemu.

„Što radiš ovdje?” upita s negodovanjem i pogleda na sat. „Obećala si da nećeš prekidati moje vrijeme s Noahom.”

„Znam... Danas sam dobila rješenje o razvodu i mislila sam da ti mogu donijeti kopiju dok budem kupila Noaha.”

Lice mu postane hladno poput kamena, a usne mu se stisnu u tanku liniju. Svaki put kad me tako pogleda, dio mene pukne. Volim ga otkad pamtim, ali njemu to ne znači baš ništa.

Iznova i iznova, slamao mi je srce i uništavao dušu. Ja sam ga nastavila voljeti. Držati se. Misliti da će se stvari promijeniti, ali nikada nisu.

Kad smo se vjenčali, mislila sam da ću napokon dobiti ljubav. Ljubav za kojom žudim otkako sam bila dijete. Bila sam u krivu. Brak se pretvorio u noćnu moru. Uvijek sam se borila s duhom njegove prošlosti. Duhom djevojke kojoj nikada nisam mogla dorasti, koliko god se trudila.

Trljam prsa. Pokušavajući ublažiti bol koja je ondje bila zarobljena.

Ne pomaže. Još uvijek, do vraga, boli iako smo razdvojeni već mjesecima.

„Noah, možeš li otići u svoju sobu? Tvoja majka i ja moramo o nečemu razgovarati”, kaže Rowan kroza stisnute zube, a riječ 'majka' izmiče mu s usana s gađenjem.

Noah pogleda jednog pa drugog na trenutak prije nego što kimne.

„Bez svađanja”, zapovjedi prije nego što ode.

Čim je bio izvan dometa sluha, Rowan ljutito udari šakom o pult. Njegove sive oči su ledene dok mi se obraća.

„Mogla si ih poslati u moj prokleti ured umjesto da prekidaš moje vrijeme s mojim sinom”, riječi mu s usana izlaze poput režanja. Ruke su mu stisnute u šake i izgleda kao da je spreman eksplodirati na mene.

„Rowane...” uzdahnem, ne mogavši dovršiti rečenicu.

„Ne. Jebeno ne! Okrenula si mi život naglavačke prije devet godina, učinila si to opet kad si zatražila taj jebeni razvod, je li to bio tvoj način da me povrijediš? Odvajajući me od mog sina jer te nisam mogao voljeti. Da ti javim novost, Ava, ja te jebeno mrzim.”

Diše teško kad završi. Ljutite riječi izlaze iz njegovih usta poput metaka koji pucaju ravno u mene. Osjećam kako mi probadaju srce. Svaka riječ razbija moje već krhko srce.

„J-ja...”

Što reći kad ti čovjek kojeg još uvijek voliš kaže da te mrzi?

„Samo izlazi iz moje jebene kuće... Dovest ću Noaha kući kad moje vrijeme s njim završi”, odbrusi on.

Spuštam rješenje o razvodu na pult. Spremala sam se ispričati kad mi zazvoni telefon. Vadim ga iz torbe i provjeravam tko zove.

MAJKA.

Htjela sam ignorirati, ali ona me nikad ne zove osim ako nije nešto važno.

Prijeđem prstom po ekranu i prinesem telefon uhu.

Uzdahnem: „Majk...”

Ne daje mi priliku da završim rečenicu.

„Dođi u bolnicu, odmah! Tvoj otac je upucan”, kaže gotovo histerično prije nego što poklopi.

Telefon mi isklizne iz ruke. Šokirana sam.

„Što je bilo?” njegov glas prodire u moj mozak.

Srca koje lupa, ne podižem pogled dok uzimam telefon i odgovaram mu.

„Otac je upucan.”

Poglavlje 0002

„Moram ići, možeš li, molim te, ostati s Noahom? Ne znam koliko ću dugo biti tamo”, kažem odsutno dok uzimam svoju torbicu.

„Naravno. Doći ću čim uspijem dobiti majku da ga pričuva”, odgovara Rowan, ali njegov je glas prigušen zujanjem u mojim ušima.

Ništa mi puno ne dopire do svijesti dok se opraštam sa sinom i odlazim. Ulazim u auto i počinjem voziti prema bolnici. Um mi je potpuno izgubljen u sjećanjima.

Odrasla sam, moglo bi se reći, emocionalno zanemarena. Bila sam dijete do kojeg mojim roditeljima nije bilo previše stalo. Očeva ljubimica bila je moja starija sestra, Emma. Zvao ju je svojom djevojčicom. Svojom princezom. Majčin ljubimac bio je moj stariji brat Travis. On je bio njezin zgodni dečko. Ja nisam bila ničiji ljubimac. Bila sam samo Ava.

Uvijek sam se osjećala neželjeno. Nepoželjna. Ne samo s roditeljima, već i s braćom i sestrama. Bez obzira na to što sam pokušavala učiniti – dobre ocjene, sport, školske sekcije – uvijek sam ostajala po strani. Uvijek sam se osjećala kao stranac koji gleda izvana. Nikad dio velike sretne obitelji.

Nakon onoga što se dogodilo prije devet godina, ono malo odnosa što sam imala s obitelji postalo je nepostojeće. Travis je rijetko razgovarao sa mnom, a on i otac išli bi čak toliko daleko da bi me izravno ignorirali. Majka nije bila puno drugačija. Razgovarala je sa mnom ili me zvala samo kad bi mi imala nešto važno reći. Sa sestrom je to bio sasvim drugi slučaj. Nismo se vidjele ni čule devet godina. Posljednje riječi koje mi je rekla bile su da sam za nju mrtva. Da više nema sestru.

Sada sam ovdje. Vozim prema bolnici jer je otac upucan, a sve što osjećam je utrnulost. Unatoč svemu što se dogodilo, ne bih li trebala osjećati nešto više? Možda tugu?

Što bi trebao osjećati kad ti kažu da otac koji te odbacivao cijeli život leži u krevetu s ranom od metka? Kako bih trebala reagirati? I je li čudno što ne osjećam ništa?

Cijela vožnja do bolnice protekne u razmišljanju. Dok razmišljam o svom djetinjstvu, pa čak i dijelu odrasle dobi. Bol i povrijeđenost su još uvijek tu. Mislim da bol zbog odbacivanja od strane vlastite obitelji nikada neće nestati.

To je ono što jesam. Odbačena žena. Prvo od obitelji, zatim od muža i njegove obitelji. Jedini koji me prihvaća i voli baš takvu kakva jesam je Noah.

Ne treba mi dugo da stignem do bolnice. Imali smo jednu glavnu veliku bolnicu u ovom gradu i jednostavno sam znala da je otac tamo.

Parkiram auto i izlazim. Hladan večernji zrak mrsi mi kosu. Duboko udahnem i ispravim ramena prije nego što uđem u zgradu.

„Tražim Jamesa Sharpa, vjerujem da je dovezen zbog prostrjelne rane”, kažem recepcionarki kad stignem do pulta.

„Jeste li u rodu?” upita ona.

„On mi je otac.”

Kimne glavom. „Dajte mi trenutak.” Zastane dok tipka po računalu. „U redu, na hitnom je prijemu, pripremaju ga za operaciju. Samo idite ravno, na kraju ćete vidjeti vrata hitne pomoći. Tamo ćete naći svoju obitelj.”

„Hvala.”

Okrećem se i slijedim njezine upute. Srce mi lupa sa svakim korakom koji napravim.

'Bit će dobro. Uskoro će se oporaviti i vratiti na staro', šapćem sama sebi.

Unatoč našim razlikama, željela sam da bude dobro. On i ja možda nemamo odnos, ali pun je ljubavi prema Noahu i to je sve što mogu tražiti.

Gurnem vrata i uđem. Odmah uočim majku i Travisa na stolcima u čekaonici. Namjestim izraz lica i priđem im.

„Majko, Travise”, kažem u znak pozdrava.

Oboje podignu pogled prema meni. Majčine su oči zakrvavljene od plača, a njezina plava ljetna haljina prekrivena je krvlju. Travisove su oči suhe, ali još uvijek se vidi koliko ga ovo pogađa. Pokušavao se držati hrabro radi majke.

Sjednem pokraj nje. „Što se dogodilo i kako je?”

Pitanje izazove novi nalet suza.

„Upucan je dva puta na povratku iz trgovine, točno ispred naše kuće. Odmah sam zvala hitnu i dovezli smo ga ovdje. Liječnici kažu da mu je jedan metak probio pluća, a drugi bubreg. Pripremaju ga za operaciju”, glas joj pukne na kraju.

Kimnem glavom. Želim je utješiti. Zagrliti je, ali mislim da moj dodir ne bi bio dobrodošao.

„Ne brini. Otac je najjači čovjek kojeg poznajem. Bit će dobro”, pokušavam je uvjeriti.

Ništa ne kaže. Samo nastavlja plakati.

Nekoliko minuta kasnije izvezu oca. Odjeven je u bolničku spavaćicu i leži na bolničkom krevetu. Travis i majka odmah ustaju i žure k njemu.

Ja ostajem sjediti. Prilično sam sigurna da je moje lice zadnja stvar koju želi vidjeti. Radije bi da je to Emmino.

Gledam kako majka plače nad njim. On joj slabašno briše suze, ali one nastavljaju padati. Kaže nešto Travisu i Travis kimne. Lice mu je ispunjeno odlučnošću. Prije nego što ga odvedu, vidim kako majci predaje nešto što izgleda kao papir. To izazove nove suze koje joj poteku niz lice.

Ona ga poljubi i oni ga odvezu. Majka i Travis vraćaju se i sjedaju na svoja mjesta. Ne razgovaramo dok započinjemo dugo čekanje.

Ustajem, koračam, ponovno sjedam. Svima donosim kavu. Kako svaka minuta prolazi, postajem sve tjeskobnija, a tako i ostali. Dva i pol sata kasnije, liječnik dolazi u čekaonicu.

Po tmurnom izrazu na njegovu licu, jednostavno znam da otac nije uspio. Majka osjeća istu stvar jer počinje štucati od plača.

„Došlo je do srčanog zastoja, pokušali smo sve što smo mogli, ali nismo ga uspjeli spasiti. Žao mi je zbog vašeg gubitka”, kaže on.

Zvuk koji se otme s majčinih usana je životinjski. Pun boli i tuge. Travis je uhvati prije nego što padne i oboje potonu na pod. Oboje plačući zbog gubitka.

Otac je bio mrtav, a znala sam da to znači da će se Emma morati vratiti.

Poglavlje 0003

Sjedila sam na hladnom bolničkom stolcu udišući i izdišući. Majka je još uvijek jecala i nije se dala utješiti. Srce mi se slamalo zbog nje. Razumijem da nije lako izgubiti čovjeka kojeg voliš na tako neočekivan način.

To je još uvijek bio šok. Očekivala sam da će se potpuno oporaviti, ali sada je bio mrtav, a ja nisam imala pojma kako se osjećati.

Nikada se nismo slagali i iako me mrzio, ja sam ga voljela. Ipak je on bio moj otac, pa kako ga ne bih voljela?

„Jesi li dobro?” upita Rowan sjedajući pokraj mene.

Stigao je prije otprilike sat vremena i ovo je prvi put da mi se obratio otkako je došao. Nisam znala što bih s brigom koju je pokazivao. Uostalom, nikada prije nije uzimao moje osjećaje u obzir.

„Jesam”, uspijem reći.

Nisam pustila ni suzu otkako su nam priopćili vijest. Možda je to bio zakašnjeli šok ili sam možda ostala bez suza za njega. Trenutno sam činila sve što sam mogla da ostanem na površini jer su se svi ostali slamali.

Vidim stopala u svom perifernom vidu i kad podignem pogled, nađem Travisa kako bulji u mene. Kao i uvijek, u njegovim očima nema ni tračka topline kad me gleda. Znam da je ono što sam učinila bilo pogrešno, ali nisam li već dovoljno platila za tu noć?

„Što?” upitam ga.

„Mama je nazvala Emmu kad je tata upucan, pa bi trebala uskoro stići. Još uvijek ne zna da tata nije uspio”, kaže on.

Čujem Rowanov oštar udah. To je jedini znak koji mi treba da znam da njezino ime još uvijek utječe na njega. Toplina koju je pružio prije samo nekoliko minuta pretvara se u hladnoću i znam da sam ga ponovno izgubila.

„Pretpostavila sam”, promrmljam, jer što drugo reći.

Nisam razgovarala s njom godinama. Sumnjam da bi htjela biti u mojoj blizini s obzirom na to koliko me mrzi.

„Očekujem da ćeš biti pristojna i dati joj prostora”, doda majka, brišući suze s lica.

„Majko, znaš da je to što tražiš od mene gotovo nemoguće.”

„Nije me briga što je moguće, a što ne. Otjerala si moju kćer prije devet godina svojom izdajom. Neću ti dopustiti da to ponoviš, pogotovo sada kada tvoj otac više nije s nama i kad trebamo jedni druge”, kaže ona kroza stisnute zube.

Mrzim kako mi stalno bacaju prošlost u lice. Nisam li već dovoljno platila za postupke koje sam učinila kad sam bila mlada i luda? Ipak me nastavljaju kažnjavati.

„U slučaju da si zaboravila, i ja sam tvoja kći, ili sam i ja za tebe mrtva?”

Ne dajem joj priliku da odgovori. Ustajem i odlazim. Trebao mi je svjež zrak. Trebala sam razmisliti.

Kad sam vani, udišem hladan zrak. Suze me peku u očima, ali odbijam ih pustiti da padnu. Što ja uopće radim ovdje? Zašto me se uopće trudila nazvati ako osjeća da ima samo jednu kćer?

Dio mene želi otići upravo sada i nikada se ne osvrnuti. Uostalom, nikada se nisam smatrala dijelom njihove obitelji, a ni oni mene nisu smatrali jednom od svojih. Trebala bih samo otići i zaboraviti na njih baš kao što se čini da su oni zaboravili na mene.

„Gospođo, jeste li vi kći Jamesa Sharpa?” medicinska sestra se pojavi, smrtno me prestrašivši.

Kimnem glavom nakon što smirim svoje srce koje nepravilno kuca.

„Trebaju vas. Upravo gledaju tijelo”, kaže mi tiho, vjerojatno pokušavajući biti obzirna prema mojim osjećajima.

„U redu, samo mi dajte minutu.”

Odlazi nakon toga, dajući mi prostor da donesem odluku. Unatoč njegovom zanemarivanju, on se ipak brinuo za mene, pa mu dugujem. S time na umu, donosim odluku. Priuštit ću mu dostojan pokop, a nakon toga ću oprati ruke od njih.

Mogu biti savršena mala obitelj. Više me neće morati trpjeti kao što su to činili do sada.

Vraćajući se unutra, pitam za put do mrtvačnice. Dok stignem tamo, ostali su već završili s gledanjem njegova tijela.

Gledam dolje u njega. Leži hladan na ploči. Izgleda tako spokojno. Pomalo kao kad spava. Pomislili biste da se samo odmara. Umjesto toga, bio je mrtav. Njegova je duša davno napustila tijelo.

„Zbogom, oče”, kažem mu.

Uputim mu još jedan posljednji pogled prije nego što napustim hladnu prostoriju. Otresem težinu koja mi se spušta na srce znajući da on nije jedini kojemu ću reći zbogom. Nikada me neće voljeti. Bilo je vrijeme da napustim tu fantaziju.

Dolazim do čekaonice i zauzimam najudaljenije mjesto. Majka je sređivala papire i račune. Travis je zurio u zid, izgledajući izgubljeno i usamljeno. Rowana nije bilo na vidiku.

Sjedeći ondje, razmišljam o svemu što moram učiniti. Bilo bi gotovo nemoguće izbjeći ih, ali bila sam odlučna. To je jedini način na koji sam znala zaštititi svoj mir. Bila sam umorna od stalne boli. Umorna od toga da mi srce neprestano ranjavaju oni oko mene.

Čujem komešanje u blizini i podignem pogled. Tada me pogodi prizor nje. Još uvijek je lijepa kao i uvijek. Duga plava kosa, beskrajne noge, lice u obliku srca i seksi tijelo koje muškarce dovodi do ludila.

Travis je grli. Šapće utješne riječi. Nešto što nije učinio za mene kad sam stigla. Kao i uvijek, čežnja i bol me pogode, ali ja ih potisnem.

Razdvoje se točno u trenutku kad stiže Rowan. Onog trenutka kad je ugleda, koljena mu klecnu. Vidim kako mu jabučica u grlu poskakuje.

„Emma?” riječ mu je ugušena dok izgovara njezino ime. Toliko emocija stavljeno u to jedno ime.

Njezina se glava naglo okrene u njegovu smjeru. U trenutku kad im se pogledi susretnu, sve ostalo nestaje. Kao da ne postoji ništa osim njih dvoje. Brže nego što se Flash može kretati, nalaze se jedno drugom u zagrljaju.

Ako sam mislila da me boli vidjeti Travisa kako grli Emmu, onda nisam imala pojma kako će me ovo rastrgati. Kako će me uništiti.

Emma se vratila. Videći je u Rowanovom naručju, nitko mi nije trebao reći istinu koja mi je uvijek bila pred nosom. Još uvijek je ludo zaljubljen u nju, čak i nakon svih ovih godina.

Poglavlje 0004

Jeste li se ikada osjećali kao da vam je srce stavljeno u stroj za mljevenje mesa? Tako se ja osjećam upravo sada gledajući njih. Osjećam kao da mi je srce iskidano na komadiće.

Kad bih mogla uzeti taj beskorisni organ i baciti ga, učinila bih to. Jer bol koja me razdirala bila je nezamisliva.

Željela sam pobjeći. Skrenuti pogled, ali nisam mogla. Oči su mi bile fiksirane na njih i koliko god sam ih željela odvratiti, bilo je kao da su zalijepljene ondje. Na prizor pun ljubavi koji se odigravao preda mnom.

Gledam kako se razdvajaju. Rowanove oči omekšaju dok gleda u ljubav svog života. Nastavljam gledati kako joj obuhvaća lice dlanovima. Privlači je bliže sebi. Ne ljubi je, samo nasloni svoje čelo na njezino.

Izgleda spokojno. Kao da je napokon došao kući nakon dugo vremena. Kao da je napokon potpun.

'Nedostajala si mi', čitam riječi koje mu se formiraju na usnama.

Ne želim zamišljati što bi se sada događalo između njih da su se sreli pod drugačijim okolnostima. Da su se sreli dok smo još bili u braku. Bi li me prevario?

Dio mene želi poreći tu misao, ali ne mogu biti sigurna. Uostalom, ovo je Emma o kojoj govorimo. Rowan bi otišao u pakao i natrag zbog nje.

Ne mogavši više izdržati, ustajem i jurim van.

Onog trenutka kad izađem, suze počinju padati. Jebeno je boljelo i nisam znala kako umrtviti ili zaustaviti bol. Ali koga sam mogla kriviti? Ja sam bila ta koja je kriva što se zaljubila u čovjeka koji joj nije pripadao.

„Molim te, učini da prestane. Učini da bol prestane”, molim koju god višu silu koja me sluša.

Međutim, nema odgovora. Nema olakšanja.

Ruke mi polete na prsa. Osjećam kako mi se prsa stežu. Nisam mogla dobiti dovoljno zraka u pluća bez obzira na to što sam pokušavala. Osjećala sam se kao da polako umirem. Polako nestajem.

„To se događa kad želiš muškarca koji ti ne pripada”, njegov podrugljivi glas prodre kroz maglu.

„Što želiš, Travise... ako si ovdje da mi se rugaš ili me upozoriš da se držim podalje od tvoje dragocjene mlađe sestrice, onda možeš odvući svoju guzicu natrag u bolnicu gdje ti je obitelj. Ovdje nema ničega za tebe.” Obrišem suzne oči i vratim svoju masku na mjesto.

Neću mu dopustiti da me vidi kako plačem. Neću im dati priliku da vide kako se slamam.

Iznenađen je mojim riječima. Šok mu je urezan na licu. Valjda nikada nije očekivao da ću mu odgovoriti.

„Samo sam se htio uvjeriti da razumiješ kako je Rowan oduvijek pripadao Emmi. Tvoja ga je sebičnost oduzela od nje, ali sada mogu biti zajedno. Nadam se da im nećeš stajati na putu sreće. Dugo su je čekali.”

Ispustim sarkastičan smijeh.

„Oh, ne brini, više nikada nikome neću stajati na putu. Nakon ovoga, nitko od vas me više neće morati gledati niti trpjeti”, promrmljam ogorčeno.

Zuri u mene. Obrve su mu nabrane u zbunjenosti. „Što misliš time reći?”

Bila sam umorna i sve što sam željela bilo je otići na spavanje i zaboraviti da se ovaj dan ikada dogodio. Plakat ću dok ne zaspem, a onda se probuditi osjećajući se osvježeno i spremno za suočavanje s idućih nekoliko dana.

„Reci majci da ću navratiti pomoći oko priprema za sprovod, to jest ako uopće želi moju pomoć. I pozdravi sestru.”

S time se udaljim. Krenem prema svom autu. Čujem Travisa kako me doziva, ali se ne trudim okrenuti. Samo sam htjela otići kući i raspasti se u miru.

Ulazim u auto i vozim kući. Rowan mi je rekao da je Noah s njegovom majkom. Nisam se htjela baviti još jednom osobom koja me mrzi iz dna duše. Bio je na sigurnom, pa ću ga pokupiti sutra.

Stižem kući u rekordnom roku. Biti tamo sama samo me podsjetilo koliko sam doista usamljena. Nemam nikoga tko bi me utješio ili pazio na mene. Nikoga tko bi me volio. Nemam apsolutno nikoga osim Noaha.

Nove suze počinju mi teći niz lice.

Tako sam umorna od plakanja, a ipak ne mogu prestati. Kad bih se barem mogla vratiti u prošlost i promijeniti stvari. Možda bih sada bila u braku s čovjekom koji me zapravo voli.

Ali to je stvar s prošlošću. Jednom kad se dogodi, nikada je ne možeš promijeniti.

*****************************

Prošla su tri dana otkako je otac umro i svi su u rasulu. Došlo je kao šok svima. Bio je poznat i voljen čovjek. Tako da su svi osjećali njegov gubitak.

Nisam vidjela Rowana od onog dana. Zvao je, doduše, više puta, ali ignorirala sam njegove pozive. Vjerojatno je sada sav zaljubljen i u Emminom naručju. Vjerojatno se već i uselila k njemu. Nije mi trebalo da mi to nabija na nos.

Otresajući te gorke misli, fokusiram se na zatvaranje patentnog zatvarača na svojoj crnoj haljini.

„Mama?” Noahov glas dopre iza mene.

Okrenem se i zateknem ga sa suzama u očima. Kleknem tako da sam u razini njegovih očiju.

„Što je bilo, ljubavi moja?” pitam ga.

„Tako mi nedostaje. Trebali smo ići na pecanje ove subote”, glas mu zapne i srce mi se slama zbog njegove boli.

James Sharp možda je bio užasan otac meni, ali bio je sjajan djed mom sinu.

Zagrlim Noaha na svoja prsa i šapćem utješne riječi dok mi njegove suze natapaju haljinu.

„Znam da ti nedostaje, ali on je sada s anđelima i uvijek će te čuvati odozgo. Zapamti, on nikada ne može stvarno otići jer živi ovdje...” dotaknem mu prsa. „I ovdje”, dotaknem mu glavu.

„Osim toga, on ne bi želio da plačeš. Želiš li ga rastužiti?” nježno upitam, a on odmahne glavom.

„Dobro, evo što ćemo učiniti. Umjesto da budemo tužni, sjetit ćemo se svih divnih uspomena koje smo imali s njim, u redu?”

Imam vrlo malo lijepih uspomena s njim, ali Noah ih je imao puno. Pomoći ću mu da ih čvrsto drži.

„U redu.”

Obrišem mu suze s lica i ustanem. Uzimajući torbicu, pružim mu ruku. On je prihvati i pogleda me.

„Sada, idemo ispratiti djeda kako dolikuje.”

Uputi mi mali osmijeh i s time odlazimo. Bilo je vrijeme za reći zbogom.

Poglavlje 0005

Ništa u danu nije slutilo na katastrofu. Sunce je sjalo i činilo se da je sve na svom mjestu dok sam vozila poznatim ulicama.

Kapelica je bila puna kad smo stigli. Gotovo svi su došli odati posljednju počast.

Pregledala sam prostor i bila zadovoljna vidjevši da je sve na mjestu. Nitko od ostalih nije bio od velike pomoći kad je bila riječ o pripremi sprovoda. Ja sam bila ta koja je morala podnijeti teret svega.

Nisam se žalila, doduše. Shvatila sam to kao priliku da mu uzvratim za ono što je učinio za mene. Uostalom, hranio me, oblačio i pružio mi krov nad glavom.

Služba je trebala početi i većina ljudi već je sjedila. Odlučila sam sjesti na suprotnu stranu. Nije mi se činilo ispravnim sjediti s ostalima. Osobito mi se nije činilo ispravnim sjediti pokraj Emme.

„Mama, zašto sjedimo ovdje... zar ne bismo trebali sjediti pokraj bake?” pita Noah, pokazujući na mjesto gdje su bili ostali.

Naravno da su nas čudno gledali, ali nije me bilo briga. Uostalom, nije bila tajna da me obitelj nije u potpunosti prihvaćala nakon svega što se dogodilo.

„Većina ljudi već sjedi. Ne želim da radimo gungu”, lažem.

Izgleda kao da mi ne vjeruje, ali odluči pustiti to. Svećenik stiže i propovijed počinje baš kad osjetim da netko sjeda pokraj mene.

Napnem se. Prepoznala bih njegovu prisutnost i kolonjsku vodu bilo gdje. Ne znam što radi ovdje. Trebao bi biti sa svojom dragocjenom Emmom. Zapravo, radije bih da je ondje.

Prokletstvo, zvučim ogorčeno. Što sam i bila. Ogorčena, ljuta i povrijeđena.

„Tata”, Noah prošapće glasno, zbog čega se nekoliko ljudi okrene i pogleda nas.

Prostrijelim ih pogledom natjeravši ih da se okrenu natrag.

„Mogu li sjediti između vas dvoje?” Noah mi šapne.

Odahnem s olakšanjem. Hvala nebesima na malim čudima. Neću morati biti blizu njegove prisutnosti koja me guši.

Nečujno se pomičući, uspijevam zamijeniti mjesta s njim. U trenutku kad to učinimo, osjećam kako napetost malo popušta.

„Svi mi moramo jednog dana napustiti ovaj svijet, pitanje je kako ćete ga napustiti? Hoćete li učiniti razliku? Promijeniti ga i dotaknuti živote onih koje ste sreli na putu? Ili ćete ga napustiti s žaljenjem?” postavi svećenik pitanje.

Ne mogu si pomoći da ne razmišljam o tome. Da danas umrem, tko bi došao na moj sprovod? Bi li onima oko mene uopće bilo stalo? Koga ja zavaravam? Ne bi. Vjerojatno bi priredili slavljeničku gozbu. Jedini kojeg bi moja smrt pogodila bio bi Noah. Samo on i nitko drugi.

Iskreno, tužno je to. Život koji imam. Nemam prijatelja, uglavnom zato što se držim po strani. Život pod savršenom sjenom zvanom Emma utuvio mi je u glavu činjenicu da nikada neću biti dovoljno dobra ni za koga. Nisam bila lijepa kao ona. Seksi kao ona. Pametna kao ona. Voljena kao ona. Nisam bila savršena kao Emma. Bila sam ništa u usporedbi s njom.

Čak i sada kad smo starije, još uvijek sam u njezinoj sjeni. Nitko ne vidi moju bol ili patnju. Sve je u Emmi. Njezina je bol veća od moje. Njezina sreća je prioritet nad mojom. Ona je svima uvijek na prvom mjestu, dok sam ja ostavljena da lovim ostatke njihove naklonosti.

„Mama”, Noahov me glas trgne iz misli.

Tada shvatim da je služba gotova i da svi odlaze.

„Ava, jesi li dobro?” njegov duboki glas uvijek me natjera da zadrhtim.

Ne želim razgovarati s njim, a kamoli ga gledati, ali morat ću jer ćemo sljedećih deset godina dijeliti skrbništvo nad Noahom.

Sliježući ramenima, ustajem ne gledajući ga. Znam da se čini nepristojno, ali jednostavno ga ne mogu pogledati. Ne dok je sjećanje na njega kako s ljubavlju gleda Emmu još uvijek svježe u mom umu.

„Hajde Noah, idemo.”

On skoči i hodamo prema vratima. Čim smo vani, bombardira nas gomila ljudi koji nam žele izraziti sućut. Primjećujem neke svoje kolege i mahnem im.

Nismo još ni pokopali oca, a ja sam već bila iscrpljena.

„Znači, napokon si odlučila pokazati svoje lice”, kaže Emmin ogorčeni glas iza mene.

Okrenem se da se suočim s njom. Lice joj je bilo prošarano mrljama, a oči crvene i natečene, ali još uvijek je izgledala kao, prokletstvo, božica.

Uzdahnem. Tako se nisam željela suočavati s njom sada.

„Ne sada, Emma. Možemo li samo prvo pokopati oca?”

Nasmiješi se, a zatim se nagne tako da je ja jedina mogu čuti.

„Pokopat ćemo ga, bez brige, ali da ti kažem da sam ovdje da ostanem. I ti si meni uzela obitelj prije svih onih godina, ali više ne. Planiram uzeti sve natrag, uključujući i muškarca koji je trebao biti moj”, zatim se makne u stranu i ode baš kad nas svećenik pozove da krenemo natrag prema groblju.

Noah gleda mene pa odlazeća leđa moje sestre, ali ništa ne kaže. Ostajem šokirana njezinim riječima, ali ne i stvarno iznenađena.

Ono što ona ne razumije jest da ne mora ništa uzimati natrag jer ništa od toga nije ni bilo moje od samog početka. Obitelj o kojoj govori obožava tlo po kojem ona hoda. A Rowan? Rowan je bio i još uvijek jest njezin muškarac.

Potiskujući bol koja me željela utopiti, vodim Noaha do mjesta koje će biti očevo posljednje počivalište.

Stojim malo udaljena od majke, Emme i Travisa. Stisnuti su zajedno. Gledajući njih i mene, pomislili biste da sam stranac koji samo prisustvuje sprovodu umjesto da sam dio njih.

„Prah prahu...” kaže svećenik dok spuštaju očev lijes u zemlju.

Zatim počinju prekrivati lijes zemljom dok nije potpuno zakopan. Majčini jecaji su najglasniji dok moli oca da joj se vrati. Emmi i Travisu teku tihe suze niz lice dok je drže u naručju.

Tješim Noaha. Grlim ga dok plače pokraj mene. Vidjeti ga takvog tjera mi suze na oči. Mrzim ga vidjeti u boli. Brišem svoje suze. Moram biti jaka za njega. On me sada treba.

Još jednom nas ljudi preplavljuju kako bi izrazili sućut. Prihvaćam ih mehanički. Bilo je kao da sam tamo, ali istovremeno i nisam. Dok sam došla k sebi, većina ljudi se već razišla.

„Mama, evo bake i djeda”, povuče me pokazujući na Rowanove roditelje.

Bili su ondje s Rowanom i njegovim bratom blizancem Gabrielom.

Stojim nelagodno dok ih on pozdravlja. Pogledaju me u prolazu, ali ništa ne kažu. Oboje znamo da ja nisam bila njihov izbor za njihova sina.

„Mogu li ići po grickalice s njima?” pita Noah, a ja kimnem.

Nije jeo satima pa je bio gladan. Jednom kad odu, ostajemo stajati nelagodno jedno pokraj drugog. Sada kad mu fokus nije bio okupiran Noahom, bio je isključivo na Emmi koja je stajala nekoliko metara od nas.

Spremala sam se ispričati kad začujem škripanje guma. Sve se dogodilo tako brzo. Muškarci s oružjem otvorili su vatru. U trenutku kad su počeli pucati, vidjela sam Rowana kako se baca prema Emmi.

Stajala sam šokirana dok sam gledala kako je štiti svojim tijelom.

Ne mogu vjerovati da me napustio kako bi zaštitio nju. Zašto sam uopće bila iznenađena? Ovo je samo dokazalo da nikada neću biti njegov prioritet. Vidjeti ga kako je štiti vlastitim životom potpuno je slomilo nešto u meni.

„Pazi!” viknuo je na mene čovjek u pancirki.

Gurnuo me s puta, ali bilo je već prekasno. Nešto mi je probilo kožu i pala sam od siline udarca. Zrak mi je izbijen iz pluća.

„Neka netko zove hitnu”, kleknuo je pokraj mene i pritisnuo ranu.

Bila sam zbunjena, vrtjelo mi se i bila sam u bolovima. Krenula sam mu reći da sam dobro, ali onda sam vidjela krv kako mi natapa haljinu i njegove ruke. Mrzila sam prizor krvi.

„O bože... Noah”, prošaptala sam.

Bio je moja posljednja misao prije nego što je sve izblijedjelo u tamu.